Napisao: Boris Vuković - Bobi 02 Showbiz

Zavoljeli smo ''Muškarce koji mrze žene!''

Unatoč laganim intervencijama na priču, američki film ostaje vjeran romanu. Za razliku od švedske adaptacije, odlučili su završiti film s hrabrošću i ostaviti publiku emocionalno rastresenom, kao što to čini i roman.

Za sve „hatere" bi prvo istaknuo da postoji razlika između remakeova i adaptacija. Istina je da nam je u zadnje vrijeme nemaštovitost Hollywooda donijela mnogo bespotrebnih remakeova i da su uglavnom rezultati bili loši, ali ne treba zato biti pesimističan prema adaptacijama. Sličan slučaj je bio sa adaptacijama švedskog romana Neka uđe onaj pravi i ispalo je da je američka jednako kvalitetna kao i švedska.

Iako je mali razmak godina između švedske i američke adaptacije Stieg Larssonova romana Muškarci koji mrze žene, američka nam je imala za ponuditi mnogo noviteta. Na tome možemo zahvaliti majstoru Davidu Fincheru, poznatog po režiji filmova Se7en (1995), Fight Club (1999) i The Social Network (2010), no posebno valja istaknuti Rooney Maru, koja nas je obradovala sa jednim od boljih glumačkih izvedbi u 2011. godini.

muškarci koji mrze žene1

Radnja filma prati Mikaela Blomkvista (Daniel Craig) u potrazi za ženom, koja je nestala već četrdeset godina. Njen ujak Henrik Vanger (Cristopher Plummer) smatra da ju je ubio netko iz njihove obitelji. Mikael se tijekom istrage susreće sa mladom neobičnom hakericom Lisbeth Salander (Rooney Mara), koja mu pristaje pomoći.

Niels Arden Oplev, redatelj švedske adaptacije, rekao je da nema smisla raditi remake kada ljudi jednostavno mogu ići pogledati original. Rezultati američke verzije dokazuju da švedsku adaptaciju nisu gledali kao original, već su imali svoj pristup romanu, što je donijelo i odlične rezultate. Švedska adaptacija je sasvim solidan film, no Noomi Rapace i izvrsna priča su jedine kvalitete vrijedne isticanja. Pri samom gledanju dobivate dojam da je film nastao, riječima mog prijatelja, „sam od sebe". Autorska ruka u filmu nije vidljiva i u filmskom izlaganju ne nalazimo ništa originalnoga. Jednostavno rečeno, švedsku adaptaciju je najviše spasila priča - tu bi onda lako mogli reći Oplevu da nema smisla raditi filmsku adaptaciju kada možemo pročitati roman.

muškarci koji mrze žene2

U američkoj adaptaciji su prisutna zanimljiva rješenja Davida Finchera, no pri stvaranju posebne atmosfere filma valja pridodati zaslugu glazbi Trenta Reznora i Atticusa Rossa. Suradnja sa tim glazbenim dvojcem je jedna od najboljih stvari koja se dogodila u Fincherovoj karijeri. Njihovi rezultati jednako oduševljavaju kao i u filmu The Social Network. Iskreno se nadam da će ova suradnja trajati i u budućim projektima. Kad bismo film uspoređivali sa prijašnjim Fincherovim kriminalističkim filmovima, najviše bi podsjećao na Zodiac (2008) zbog svoje istraživačke strane i kako slučaj utječe na likove, što publici željne akcije može teško pasti, no izvrsni ritam koji nosi film će i barem malo raspoloženu publiku uvući u priču.

Unatoč laganim intervencijama na priču, američki film ostaje vjeran romanu. Za razliku od švedske adaptacije, odlučili su završiti film s hrabrošću i ostaviti publiku emocionalno rastresenom, kao što to čini i roman. Naći će se publika koja se neće ugodno osjećati sa takvim završetkom, ali to je ono što se željelo i postići - dojam da još imamo nerazriješenih stvari sa Lisbeth Salander.

Objavi na Facebooku

FACEBOOK KOMENTARI: