"The last thing the world needs is another film festival. " - Jane Rosenthal
Iako je Zagreb grad mnogih festivala, ZFF nekako diše energijom ''glavnog'' filmskog događanja. Možda tome u prilog ide činjenica da je, u osam dana održavanja, gotovo sveprisutan na ulicama užeg Centra – sve projekcije održavaju se u krugu 500 metara i to u Kinu Europa, Kinu Tuškanac, Dokukinu i Zagrebačkom plesnom centru ali i preko Save, u Muzeju suvremene umjetnosti, dok gradom šeću i paradiraju maskote festivala, popularni ''Bibovi'' i pozivaju građanstvo u kina.
ZFF nije mjesto gdje ćete moći uživati u holivudskim blokbasterima i uz dvolitrenku Coca-cole, kilo kokica i 3D naočale šlatariti komada na ljubavnom sjedalu. Ipak, bilo je dosta drugih razloga za provesti par dana u kinu. I mladima i starima u Hrvatskoj ne škodi malo odmaknuti se od mega kino centara i pogledati pokoji film u kojem postoji i nešto više od obične zabave, a vjerujte da ponekad i umjetnost, pogotovo filmska, može biti itekako intrigantna, možda čak i više od recikliranja tehnoloških dostignuća iz osamdesetih godina kada je 3D kino zapravo nastalo i bilo fora.
Ovogodišnji filmski program bio je interesantan i šarolik, a ''Zlatna kolica'' za najbolji dugometražni uradak otišla su u filmu ''Michael'' austrijskog redatelja Markusa Schleinzera koji je zagrebačku publiku šokirao i dotaknuo pričom o pedofiliji. Posebno bismo istaknuli i popratni program, izvan konkurencije, na kojem ste mogli pratiti cikluse ''Red Western'' – kaubojaca snimljenih u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi, ''Moj prvi film – Danska'', ''Seksualna edukacija na filmu'', kao i program namijenjen najmlađima ''Bibijada.'' Sve u svemu, ponešto za svačiji ukus.
Zagrepčani očito vole ZFF o čemu svjedoči činjenica da su projekcije bile rasprodane svaki dan, a Varšavska ulica u vrijeme večernjih termina bila gotovo preplavljena ljudima bilo da odlaze ili dolaze na film, bilo da su samo navratili druženja radi popiti pivu ili se rasplesati na kasnijim partijima.
Eh, kad smo kod partija.
U razgovoru s iskusnim ''festivalskim ljudima'' i vjernim, dugogodišnjim posjetiocima, ipak možemo bolje shvatiti bit ZFF-a. Ona jest prvenstveno dobar filmski program ali i puno više od toga. ZFF je uvijek bio mjesto super tuluma, pogotovo dok se održavao u zagrebačkom Studentskom centru. Premještanjem na normalnije, kulturne lokacije festival je izgubio na svojem orginalnom šarmu kojeg je nudio SC, ali je ipak dobio nešto drugo, a to je veći naglasak na filmove, zbog čega bismo (zapravo) i trebali ići na filmske festivale.
Sa festivala su nestali pankeri (opisno) i drugi pripadnici supkultura koji bi se valjali pijani po SC-u, ali počeli su dolaziti normalni ljudi željni filma kojeg ne mogu vidjeti u drugim kinima ili ih jednostavno skinuti s torrenta. Više se ne može švercati vino u dvoranu za projekcije, ali zato su sada dvorane čiste i pristojne. Organizatori festivala upravo naglašavaju to kao bitan napredak u odnosu na protekle godine. Tuluma će uvijek biti na ZFF-u, zašto ne bi bili na ljepšim lokacijama?
Opet, vremena i običaji se mijenjaju pa tako ono što je nekoć bilo pank, danas je ''hip.'' A ''hip'' naoko voli nezavisan film i nezavisne produkcije i sve što je kulturno i intelektualno. Možda baš tom urbanom fenomenu ZFF duguje svoju veliku popularnost. Je li sve samo poza ili moda? Ne valja zlosutno spekulirati.
ZFF ulazi u svoju desetu godinu, a svake godine izgleda bolje, organiziranije, profesionalnije i posjećenije. Tko zna, možda će kroz koju godinu i ponosno stajati uz Cannes, Berlin ili Veneciju? Ipak, možda je bolje da ostane ovakav kakav je bio u svojem devetom izdanju – zabavan, poučan i šarmantniji no ikad.
Foto: Toni Renaud
