Budimo iskreni, Baranja je za nas do sada bila mjesto gdje bismo skoknuli kad ulovimo nešto slobodnog vremena za boravka u Osijeku. Bacili bismo pogled na kormorane u Kopačkom ritu pa ako ostane vremena, skoknuli do Tikveša u restoran, nazvan po ovoj proždrljivoj štetnoj ptičurini, pojesti šarana s rašlji.
Mogućoj zabavi i noćnim provodima na kakve smo se naviknuli nismo davali baš neke šanse, a ako da budemo skroz iskreni, ova patrola je samo potvrdila naše sumnje. To ipak ne znači da se u Baranju ne želimo vratiti, i to što prije!
Patrolirajući po Slavonskom Brodu, naletjeli smo na taraban, slavonsku verziju crnačke vještine bacanja rima. Ukazali smo vam tada na sličnosti, a najbolju potvrdu naše teze dobili u Baranjskoj kući u Karancu. Najvatreniji plesač na tamburašima bio je tamnoputi mladić, a zbog gazdine ‘preporuke' da ne slikamo, morat ćete nam vjerovati na riječ. Ne znamo kako je on završio u Karancu, a mi smo se zatekli zbog uvjeravanja da zabavu moramo tražiti izvan Belog, kako lokalno stanovništvo zove Beli Manastir, po čardama uz tamburaše ili Cigane. Na popisu se uz Baranjsku kuću našao i Ambijent u Kneževim Vinogradima, kao i Piroš Cizma i Kovač Čarda u Suzi.
Kad smo s praznog parkirališta Ambijenta kroz prozor snimili konobara kako polira čaše, obustavili smo potragu za tamburašima i Ciganima. Iako ga nitko nije spominjao, odlučismo provjeriti stanje kafića Cheers u Kneževim Vinogradima, kad smo već tu. ‘Mi vam ovdje više volimo tulumariti na vikendicama', uvjeravala nas je malobrojna ekipa na šanku, uz napomenu da se i u Cheersu zna zalomiti tu i tamo neki tulum, ipak nas uputila u centar noćnog života Baranje - Dardu. Možda sutra?! Dajmo Belom šansu! Nešto više od 24 sata poslije, u pijanom susretu s istom ekipom obaviješteni smo da nas je jedno piće dijelilo od opakog tuluma u Cheersu, u kojem se neposredno nakon našeg odlaska, pojavila ekipa koja je u obližnjem kafiću slavila rođendan. Možda bi nam i bilo žao da nas u Belom nije zadesila Nuspojava, osječki bend koji je svirao u kafiću Lymmar. Vesela mladež nije skrivala sreću što nekadašnji Delmare, koji je prije toga bio, hm, Lymmar, ponovno radi i od Božića svakog petka ugošćuje neloše rock bendove. Mi nismo mogli ne primijetiti komad pečata na vratima pa se iskreno nadamo da do izlaska ovog broja kafić, kako god se trenutno zvao, i dalje petkom razvaljuju bendovi i veseli mu gosti.
Na Međuzemlje, zemljopisni prostor Tolkienovih priča, asociralo nas je nekoliko situacija. Upitan za vidikovac na Baranjskom brdu, slučajni nam je prolaznik nabacio nekoliko crtica iz povijesti Baranje. Tada još nismo slutili da nešto želi sakriti od naših pogleda, a od lekcija iz povijesti samo smo zapamtili da su za razvoj Baranje zaslužna dva čovjeka. Prvi, lik iz davnina kojem ne pamtimo ime, sustavom kanala od goleme močvare napravio je plodno tlo, čime je počela bogata vinska tradicija Baranje. Drugi je Denis Sklepić, naš vjerni čitatelj, samim tim i lik novijeg doba, koji se s obitelji prije 8 godina iz Osijeka preselio u selo Karanac i počeo se baviti seoskim turizmom. Sklepićev primjer slijedili su sumještani i od zabačenog sela napravili etno selo u koje autobusima u 24-satni obilazak dolaze i gosti s kruzera u Dubrovniku. Pa vi recite da se čitanje Klika ne isplati! Korist od kanala onog nama nepoznatog lika imao je izvjesni g. Josić. Njega, nažalost, nismo upoznali, no njegova nas je ljubazna zaposlenica uputila u tajne baranjskog podzemlja. Skromne kućice uz kaldrmu prokopanu kroz brdo u nekom sokaku sela Zmajevca neodoljivo su podsjećale na Shire. Ulazeći u kućice slijepljene s brdom očekivali smo Bilba i Frodu Bagginsa, a nekoliko trenutaka poslije, upoznali smo oveći restoran, vinski podrum i kušaonicu vina koje uskoro očekuje veliko otvorenje. Bit će underground tamburice i Cigana jer se sve nalazi pod zemljom u starinskim vinskim gatorima. Sklepićeva rakija i Josićevo vino napravili su svoje pa je red pribrati se prije puta za Beli. A di ćeš boljeg otreznjivača od fiša? Ne budi nam teško, za predjelo smo uzeli čvarke od soma, pa nam je ljubazno osoblje Kovač Čarde ostatke porcije fiša za dvoje spakiralo za ponijeti. Kakve su porcije, dovoljno govori to što smo ostacima nahranili peteročlanu zagrebačku obitelj.
Subotnja nam je večer ostala u magli. Ne skrivajući nepovjerenje prema novinarima, gazda Mastera nastojao nam je uskratiti pamćenje enormnim količinama bijelog vina. Trud mu se isplatio. Zakleli bismo se da nam se negdje na potezu između Mastera, Jungle i diska Faraon ukazala kula kraljevstva Arnor, a u sjećanje navire i priča o Moby D&K-u. Pamtimo i da smo na Bal Mađara u hotel Patria stigli prekasno i ‘joj što volim Mađarice mlade' zatekli na odlasku. Ostalo je nejasno, a sigurni smo u jedno. Priču o pravim baranjskim provodima na podunavskim vikendicama čuli smo i od Master gazde Zvonka te s nestrpljenjem čekamo poziv. Nabijemo ga na dupe!
