Ma znate vi da se šalimo. Odlazak u Našice nije posljedica naše silne želje za morem, nego glupog običaja da damo ljudima što žele. Volja na-roda, znana i kao demokracija, nije naša izmišljotina, a iako se u nju zaklinju diljem svijeta, mi smo među rijetkim budalama koje je doista primjenjuju u praksi. Za one koji još nisu skužili, u Našice smo išli jer je tako odlučilo biračko tijelo okupljeno oko zajednice klik.hr. U transparentnost glasačkog sustava nećemo se zaklinjati. Čak počinjemo sumnjati da iza svega stoje ribarski lobiji. Taman kad smo pomislili da smo u Baranji pojeli najbolji fiš, pritom računamo samo komercijalne restoranske fiševe dostupne običnim smrtnicima, dočeka nas vijest da se u našičkom kraju priprema nulti fiš etalonske vrijednosti te da su svi ostali fiševi varijacije na zadanu temu. Naše istrenirano nepce uočilo je nekoliko bitnih razlika. Baranjski fiš poslužuje se s okruglom tjesteninom nalik kratkim debelim špagetima, a našički sa širokim rezancima. U baranjskom fišu puno je ikre, u našičkom je nismo zapazili. Ostatak fiša, a vjerujte ostat će ga, Baranjci pakiraju u posude koje vam za 5-6 kuna prodaju, a u Našice morate donijeti svoje posude. Okus je manje-više isti - odličan. Čvarke od soma ne nude, no zato se mogu podičiti jedinstvenim našičkim šaranom dobivenim križanjem više vrsta šarana, koji je poznat i u Izraelu! Doduše, zbog lošeg gospodarenja ribnjacima, već neko vrijeme ga nema, ali povratak se očekuje kroz koju godinu, nakon niza snošaja odabranih primjeraka šaranske vrste.
No prije nego što se pretvorimo u Renea Bakalovića i Veljka Barbierija, a rubrika postane ‘Slast i Prežder’, vratimo se mi onom zbog čega smo došli u Našice. A to su dva kafića i dva puba. Disko Dance, smješten u podrumu Hotela Park u kojem smo odsjeli, zatvoren je vikend uoči našeg dolaska. Ispred istog tog hotela već smo prije više od godinu dana bili parkirani, a onda smo zbog radioreklame za ‘Jesen uz Osječko’ isparkirali i zapalili za Osijek. Opreza nikad dosta pa radio nismo ni palili. S prestankom rada motora auta kabinom se prolomio troglasni ženski pijev. Uho nas je odvelo prema žutom zdanju u parku. Kako smo mu bivali bliže, uho je počelo raspoznavati četiri izmjenjujuća glasa u troglasju. Pod boltama žutog zdanja zatekosmo četiri djeve. Vrijeme čekanja da usnama prinesu bocu bambusa kratile su pjevajući probrane hitove Plavog orkestra. Svakim novim gutljajem kao da ih opet iznova obuzme duh bivše stanovnice zdanja, prve hrvatske skladateljice, čiji je talent bio vidljiv od prvih dana pa joj je otac, izvjesni grof Pejačević, dao ime po nazivu Nacionalnog izbora za pjesmu Eurovizije. Žedni informacija nakratko prekinusmo pjev djeva te za vas doznasmo kako obećavajuća montažna pozornica u Pejačevićevom perivoju služi za dovođenje eminentnih imena domaće scene poput Zlatka Pejakovića. Istini za volju, kasnije smo doznali da su se pozornicom izredale zvijezde od Prljavog kazališta preko Feminnema do Antonije Šole. Dakle, u startu odbacujemo mogućnost da nam prodaju priču kako mladi Našičani živnu preko ljeta. ‘Nego djevojke, kamo dalje kad nestane bambusa?' Ne čekajući da djevojke dosegnu dno boce, slijedeći jasne upute ‘prvi do Boga - odmah do crkve', odlazimo u kafić Roko. Uboli smo odlična mjesta na gornjoj palubi, naručili po politru bevande i prepustili se užitku pogleda na ljude, more i brodove. More i brodove?! Da, i to one prave morske.
Bez obzira na panonsku povijest, morat ćete priznati, malo neobično za Slavoniju. Objašnjenje je jednostavno. Konobar Radivoje nije baš najsretniji s imenom pa tu i tamo tugu ubije pivom. A onda ne može stati s riječima hvale za svog šefa Vecu. Mislili smo da pretjeruje, a onda smo upoznali i Vecu.
Uglavnom, kafić je nazvao po djedu Roku iz Starigrada Pakleničkog, u šank nasuo pravi starigradski pijesak i školjkice, na zid objesio brodiće i iznad vrata razvukao nonin tiramol. Za puni ugođaj fale samo Oliver i Mišo u CD playeru, no odličnu posjećenost, osim gazdine dobroćudnosti, kafić može zahvaliti i odabiru urbanije glazbe gitarskog tipa. Da ne bi zapostavio slavonske korijene, uzeo je Veco pod svoje i restoran na 10-ak kilometara udaljenim ribnjacima i uredio ga u panonskom štihu. Nulti našički fiš s početka priče pojest ćete upravo kod njega. Mislio je on i na one koji si neće na ljeto moći priuštiti more pa na obližnjem jezeru Lapovac priprema ‘Zrće u malom’. Kad smo kod Zrća, nasuprot Roka je kafić Aquarius koji također njeguje urbaniju glazbu, ali ‘elektroničkijeg’ tipa. Za pobrojat su još ostala i ona dva puba. Desno od Aquariusa, ako gledate od Roka, je Dublin’s Pub. Glazba je šarolika - poslije metal spaljivanja petkom, uspijeva kuruza subotom. Desno od Aquariusa, ako gledate prema Roku, je Brik’s Pub, među pukom poznatiji kao Paradajz. On je ujedno i naj in mjesto na koje izlaze viđeniji Našičani. Mi smo imali čast družiti se s curom koja je svijet zadužila najbolje odurlikavši u telefonsku slušalicu ‘biskvit', uživo se javljajući u radioemisiju. Uz vašu pomoć ona može osvojiti iPod touch. Zovite svoje omiljene radiopostaje i glasujte za Jelu. O Jelo, slatka karamelo!
