Sve je počelo prije nešto manje od godinu dana neformalnim pozivom naše kućne misice da posjetimo Poreč i klub u kojem obnaša dužnost PR-a. Pokušavajući telefonski konkretizirati plan posjeta, uhvatili smo je u nezgodnom trenutku pa nam je obećala uzvratiti telefonski poziv kroz sat vremena. Po isteku 7435 sati i 27 minuta postali smo malo nervozni pa rekosmo: ‘Ajmo u Poreč vidjeti što je s tom Alex!’
Pretpostavljeno mjesto Byblosa, kluba u koji nas je naša Alex zvala, podsjećalo je na sve osim na najveći klub u Hrvatskoj, a navodno i Europi. Derutno zdanje, doznali smo kasnije od Porečana, nekoliko je desetljeća star diskoklub Internacional. Doznali smo i da nas je nestrpljenje dovelo tjedan dana prerano u Poreč te da je otvorenje sezone, uz koncert Gipsy Kingsa, zakazano za petak 13. Gipsy Kingse smo si nekako oprostili, ali transformaciju parkirališta u klub koji prima do 5000 posjetitelja, što na natkrivenom plesnom podiju, što u VIP zonama s videozidovima na slapovima… To nas malo boli. Tugu za propuštenim pokušavamo ubiti u centru Poreča, a kao jedino rješenje nametnuo se caffe bar La Cioccolata. Kiša i predsezona uzele su danak, no uvjereni smo da će se na velikoj terasi u sezoni uvijek tražiti mjesto više. Baš kao i u susjednom CD-u koji je, dok ovo čitate, preuređen i vrata je otvorio pod novim imenom Saint & Siner. Zasićeni koktelima u centru, tražite nešto više. Imate li prijevoz i tražite zvučna DJ imena, vaš odabir je Byblos. Tim više ako vam kažemo da ekipa koja stoji iza Saint & Sinnera početkom srpnja na plaži ispod Byblosa otvara beach bar prema uzoru na barove u Saint Tropezu, kao stvorene za lagane aftere. Ukoliko ste skloniji komercijalnijem zvuku, prošećite do gradske plaže i Villa Cluba. Posreći li vam se, možda naletite na misice koje su trenutak slobodnog vremena u pripremama za natjecanje odlučile provesti u klubu. Ne oklijevajte, ljepota traži puno sna pa se ne nadajte kao mi da ćete ih uloviti u 4 sata ujutro. Da, dobro se pitate gdje smo to bili do 4 sata. Bili smo u Rovinju!
Tamo su nam, tumarajući prema centru grada, po-zornost zaokupili zvuci iz neke od uličica koje se penju u brdo. Kvalitetnu svirku Vip benda, koji je u sklopu partyja Bavaria & ćevapčići u povodu otvorenja sezone svirao na terasi jednog kafića, zasjenio je ignorantski odnos konobarice. Stoga ćemo samo spomenuti da se kafić nalazi nasuprot fast fooda Kristijan, gdje smo bili posluženi i prije nego što smo sjesli, a konobarici preporučujemo da pojede nešto u porečkom restoranu Distinguished Guest i pogleda što je uslužnost, na kakvu smo se naviknuli kod Istrijana.Naši ljudi iz Rovinja dojavili su nam da zabavu potražimo u Zanzibaru i Cinemi. I pronašli smo. Kafiće. Zabava je ipak malo izvan centra grada. Ova dva oku ugodna kafića možemo zamisliti kao mjesta zagrijavanja za noćni život. A noćni život Rovinja definitivno je u Monvi Centeru. Na nemalom i krcatom parkiralištu Monvija shvatili smo zašto su terase kafića u centru Rovinja (bilo one fensi ili one na čijim je TV prijemnicima tog dana dominirala zelena boja), uglavnom zjapile prazne. Treba li uzrok tolike posjećenosti tražiti u činje-nici da je sezona započela vikend prije ili u tome da će na mjestu Monvija u budućnosti niknuti luksuzni hotel, ne znamo. Na kvalitetu zabave ne bismo se kladili. Većina posjetitelja za Monvi se ne zagrijava u kafićima u centru Rovinja, nego, ni manje ni više, u prtljažnicima svojih auta. I oni manji primjerci primit će bar 3 guzice, a dignuta vrata prtljažnika prilično će vas zaštititi od kiše.
Budući da se nismo logistički pripremili, prestanak pljuska dočekali smo ubijajući oko na po 15 minuta. Ušavši u Monvi, poželjeli smo junački ubit oko bar 15 sati. Prvi dojam - upali smo na set balkanskog vesterna u produkciji ekipe ‘Nad lipom 35’. Kafići s lijeve strane ulice ubijaju nepodnošljivom, preglasnom muškom cajkom. Na desnoj strani fantastičan niz otvara nešto s terasom, na kojoj vještinu možete iskušati na mehaničkom biku. Produljenog koraka i sa strepnjom u kostima nastavljamo dalje. Zastanemo u idućem bircu prisjetiti se najvećih uspješnica hrvatskog rocka od 90-ih naovamo, kad neloš niz prekine Belanov ‘Sunny Day’. Spas po-tražismo preko puta. Unatoč umjetnici koja se odlučila izvijati oko kromirane štange, spasa ne nalazimo. Što dalje prodiremo, glazba je sve elektronskija, a umjetnice na štangama sve bolje. Na kraju ulice je veće zdanje nazvano Temple. Za ulaz je potrebno izdvojiti 50 kuna, ali to je jedino mjesto u Monviju za koje se isplati platiti. Programom ‘Oldies but Goldies’ suvereno su vladali Alen Sforzina, Tom Jay i društvo, no želja za druženjem s misicama u porečkom beach baru je prevladala. Naučite nešto iz naših grešaka! Monvi je zakon. Al’ misice su u Poreču!
