Studenti u Gradu uglavnom izlaze četvrtkom i petkom, a kako smo mi stigli tek u petak navečer, nije nam preostalo ništa drugo nego pronaći one koji nisu pretjerano zaružili u četvrtak. Prvu ekipu našli smo pokraj stare bolnice u klubu mladih Orlando. Jest da smo falili koncert s nekoliko, vele mlade Dubrovkinje, kvalitetnih muškaraca koji znaju svirati metal, no klub je još uvijek bio polupun. Prvo na što nas je Orlando asocirao bila nam je zagrebačka Močvara, samo u minijaturnom izdanju. Žednih grla htjeli smo ispiti neku domaću rakiju, no gle čuda - nema! Vele, imaš točeno pivo i neko vino. Vrag nam nije dao mira pa smo pitali zašto, pobogu, ne toče rakiju?! Odgovor glasi: klub kao udruga po zakonu smije točiti pića samo svojim članovima, i to ona koja su definirana kao prehrambeni proizvodi (pivo i vino)! Mi nismo članovi, no ipak smo popili.
Gutajući naš hmeljski napitak i slušajući ispovijedi mladih zgodnih Dubrovkinja koje su nam se žalile kako im fali mjesta u Dubrovniku gdje bi se mogle zabaviti u sitne sate, s vrata se čulo da moramo van jer su došli momci u plavom. Iako Orlando može raditi do pola tri, gospoda iz policije pred vratima su bili u pola 2. Poslije smo i za to dobili objašnjenje - Dubrovčani kolektivno popizde kad je južina u zraku pa se nerijetko dogodi da se netko zašaketa ili da poleti koja limenka, a taj petak, iako je sve bilo mirno, murija je željela spriječiti ono što bi se moglo dogoditi u idućih sat vremena. Mirno smo se pokupili vanka s ekipom koja je također \\\\\\\'surfala na južini\\\\\\\'. Simpatični Miro, nakon što se posvađao s prijateljicom, a ona se pak posvađala s drugom prijateljicom (tako vrijeme utječe na njih), odlučio nas je odvesti u klub Fuego. Upad je koštao 30 kuna, a kad smo vidjeli da se ondje održava humanitarna zabava ‘Svi za Leonu’ (bebu koja je jako bolesna), takvi kakvi jesmo - dobrotvorci i mirotvorci - bez beda smo pljunuli lovu i nismo zažalili.
Koncert na kojem je taman svirao bend Gruhak bio je pravi pogodak. Škvadra opičena, svi se ljube i grle, viču, skaču, konobari nas časte pelinom, a nekoliko Dubrovčana pod utjecajem južine želi nam pokvariti raspoloženje gunđajući kako smo fulali večer, vikend, mjesec, godinu i da se u gradu pod milim bogom nema kamo izaći i dobro se zabaviti! A nama ništa nije jasno - pa ovdje je mrak i klub radi do 5! Jedino što vam možda može malo spustiti adrenalin je mladi Francuz, nadobudni biznismen od metar i žilet imenom Oury koji uporno želi naplatiti to što smo ga fotkali, i to nemoralnim ponudama. Nismo popušili spiku, al možete ga naći na Facebooku i maltretirati ga u naše ime do mile volje (prezime mu je Thomas). Idealno mjesto za prigrist i potočat alkohol s tostiranim kruhom i mnoštvom salame i priloga za 20 kuna nakon provoda u Fuegu je snack bar Pilton. Iako je ime snacka na prvu možda čudno, na drugu više nije. Pilton se nalazi pokraj hotela Hilton na Pilama pa je onda to nekako logično.Tako fino potkovani spustili smo se do Starog grada samo da mahnemo Stradunu. A on pust. I lijep. Mahnuli mu, malčice se odmorili na škalama i pošli spat.
U Dubrovniku, vele, 260 dana u godini sija sunce, snijeg vrlo rijetko padne, no kiša, čini se, pada onih ostalih 105, a od tih toliko mi smo nabasali na 2 pa nam je i subota prošla podosta mokro. No, druga trivia vezana uz Dubrovnik je zabavnija - od jednog do drugog kraja grada treba ti samo pol sata pa zato ne čudi da su svi koji su vani pijani! Prva stanica subotnjeg izlaska bila je skrivena birtija 222, koju mogu naći samo oni koji odsjednu u hotelu Lero, no ako niste baždareni, bolje ne ulazite. Dogodi li se i vama da zakasnite na koncert Otpisanih hiphopera u Karantenu, uđite u Lauru, gdje vas već na ulazu svi grle, a još ako baš taj dan igra vaterpolo i Jug pobijedi, možete se smatrati sretnima jer vam ne ginu besplatne runde u jedinom kafiću gdje smo našli rakiju, gdje se lome čaše onako iz veselja i gdje vlada pjesma starog dobrog Miše Kovača. Atmosfera nas je toliko ponijela da smo se zaboravili vratiti u prostor Karantene, koji je s malim vremenskim odmakom i pod imenom Lazareti nudio party domaćih snaga Usual Suspects. Bilo je teško napustiti Lauru i spustiti se do Starog grada, no kad uspijete proći parkić i mala kamena vrata, na konju ste. Mi smo, doduše, bili na jegeru.
Nakon što smo na Stradunu nabasali na ekipu mladića koji nisu znali što bi sa sobom jer, eto, pada kiša, mi smo njima na kraju morali objašnjavati da im je Grad noću zabavan pa su popustili i šapnuli nam da radi kafić Trokadero u jednoj od uskih uličica na Stradunu pokraj fast fooda Mrvica. Nakon nekoliko ispijenih jegera i razgovora s emancipiranim mladim majkama uz dobru mjuzu i ponešto stariju ekipu, odšetali smo do Capitana. A kad tamo - ne možeš ući od gomile. Neki pobjegli sa svadbe, neki pobjegli od kiše, neki jednostavno pobjegli od sebe, al bitno da su svi zajedno i da se ima šta za piti... osim rakije, naravno. Koliko se sjećamo, zatvorili smo Capitano oko 5, upali opet u Fuego i potom završili negdje pokraj mora, u nekoj birtiji s Mirom (momkom od petka)... Može biti da se zvala Galerija, al ne bi za to dali ruku u vatru. No, nogom bi ponovno do Grada čim nam se ukaže prilika.
